Brojne su nas nesreće zadnjih godina ponukale da nešto napišemo u cilju smanjenja broja takvih sudara, koji nerijetko odnose živote nevinih ljudi
Sektor za informisanje i dokumentaciju Bosanskohercegovačkog auto – moto kluba (SID BIHAMK) sistematski prikuplja dostupne podatake iz oblasti saobraćaja, koristeći pri tome sve relevantne izvore sa ciljem pravovremenog i detaljnog informisanja javnosti.
U skladu sa prikupljenim statističkim podacima od nadležnih institucija (FMUP, MUP RS, MUP Brčko Distrikta, MUP kantona, Agencija za bezbjednost saobraćaja RS), na bosanskohercegovačkim putevima u 2018. godini dogodilo se ukupno 36.672 saobraćajnih nezgoda od kojih je zabilježeno 7.494 saobraćajnih nezgoda sa poginulim i
ozlijeđenim osobama, te 29.178 saobraćajnih nezgoda sa materijalnom štetom. U saobraćajnim nezgodama u Bosni i Hercegovini život je izgubilo 277 osoba, dok je 10.403 osoba zadobilo teže ili lakše tjelesne povrede.
INFORMACIJA O SAOBRAĆAJNIM NEZGODAMA, NJIHOVIM UZROCIMA I POSLJEDICAMA U BOSNI I HERCEGOVINI U 2018. GODINI
Puno se piše i govori kako mladi ljudi voze ‘bijesne’ automobile sa puno ‘konja’. Uvjereni smo kako ipak nije problem u tome. Svaki, ali baš svaki automobil smrtna je opasnost za nesmotrene vozače pa čak i onaj sa samo 50 KS može postati pravo smrtonosno oružje u rukama nepromišljenog vozača.
Samim kritikama i prozivanjima nećemo stati nakraj tomu, štoviše to nikada nećemo moći potpuno suzbiti, ali ono što možemo napraviti, pa i ovim putem apelujemo na to, je pokušati smanjiti broj nesavjesnih i neiskusnih vozača na našim saobraćajnicama. Prije svega tu mislimo na edukacije mladih vozača ‘punih sebe’, a koji su u mogućnosti voziti ‘bijesne’ aute, ali i onih nesigurnih koji također predstavljaju prijetnju u saobraćaju.
Osim što stalno spominjemo povećanje broja saobraćajnih policajaca koji će, za promjenu, umjesto da gledaju najsitnije pogreške savjesnih vozača koji su prekoračili brzinu za 5 kilometara na sat, pratiti stanje u saobraćaju te isključivati sve potencijalno opasne vozače, valja povećati i broj kamera koje će biti istaknute i na koje će vozači biti upozoreni pa i adekvatno kažnjeni zbog oglušivanja na ograničenja brzine.
No, prije svega toga, valja dodatno poraditi na edukaciji samih vozača. Mislimo kako bi već u osnovnoj školi valjalo podići razinu edukacije i usmjeravanja mladih vozača kako bi jednoga dana, kad stupe u autoškolu, već bili pripremljeni za ‘testove’ koji će ih na cesti snaći. Nakon toga, u srednjim bi školama trebalo omogućiti svakomu učeniku da okuša svoje vozačke sposobnosti, ali i da u osnovi nauči kako se autom upravlja i koje opasnosti donosi samo sjedanje za upravljač nekoga vozila, a poslije i izlazak na cestu. Već u ranoj fazi odrastanja djece valja im ‘usaditi’ u glavu da cesta nije pista i da se na njoj ne odvijaju utrke kao u video igricama.
Zatim, autoškole bi trebale podići ljestvicu, trebalo bi uvesti i obvezne kurseve sigurne vožnje, a bez položena takvog ispita ne bi se mogla dobiti vozačka dozvola. Osim toga, mlade vozače u autoškolama treba skloniti od staklenoga zvona i suočavati ih sa stvarnim situacijama u saobraćaju, s kojima će se susretati svakoga dana. Jedino ćemo tako dobiti veći broj dobrih vozača pa tako i smanjiti broj saobraćajnih nesreća jer nedostatak iskustva najveći je neprijatelj mladih ‘šofera’.





Izvor

RELATED ARTICLESMORE FROM AUTHOR